Opća obiljezja

Po slovu Vidovdanskog ustava Kraljevina SHS bila je parlamentarna drzava, što je pretpostavljalo postojanje organiziranih politiĉkih skupina - politiĉkih stranaka - koje na temelju izbornih rezultata upućuju u parlament svoje predstavnike. Doista, u drţavi su od samog njenog nastanka djelovale politiĉke stranke koje su u borbi za vlast ulazile u medusobnu oštru politiĉku borbu. Proces njihova oblikovanja i razredivanja zapoĉeo je odmah nakon proglašenja ujedinjenja, a pregrupiranja i diferenciranja trajala su nekoliko mjeseci.
U razdoblju izmedu dvaju svjetskih ratova na teritoriju jugoslavenske drţave djelovalo je oko ĉetrdeset politiĉkih stranaka. Dakako, njihova snaga i utjecaj u politiĉkom ţivotu drţave nisu bili podjednaki. Mnoge su od njih djelovale samo kratko vrijeme, nastajale su i nestajale ili se pretapale u druge stranaĉke formacije. Tek nekoliko većih stranaka ĉinile su skupinu koja je bila stalno na politiĉkoj sceni i koja je djelovala do kraja jugoslavenske drţave.
Na formiranje politiĉkih stranaka u novostvorenoj jugoslavenskoj drţavi djelovali su mnogi ĉinitelji. Kako je nova drţava bila sastavljena od zemalja koje su stoljećima ţivjele u razliĉitom gospodarskom, politiĉkom i kultumom ozraĉju, to se u njima razvio razliĉit stupanj politiĉke zrelosti, što je uvjetovalo i razliĉit pristup politici. Postojale su nacionalne razlike koje su se iskazale kao bitan ĉimbenik politiĉkog okupljanja. Upravo je poloţaj pojediruh nacija u novoj drţavi (tj. nacionalno pitanje) najjaĉe utjecao na razvrstavanje politiĉkih stranaka i davalo osnovni biljeg njihovim programima. Od poĉetka se nametala politiĉka rasprava o tome da li sve juţnoslavenske zemlje, pošto su ušle u jedinstveni drţavni okvir, treba da saĉinjavaju samo jednu, unitarnu drţavu ili je potrebno uvaţavati juţnoslavensku višenacionalnost. Programski se to iskazivalo kao izbor izmedu centralizma ili federalizma. No, na stranaĉke podjele utjecala je i raz- 101 liĉita pripadnost vjerskim zajednicama, kao i osjetne socijalne razlike i pripadnost društvenim slojevima (gradanstvu, seljaštvu, radništvu). Iako se u razdoblju do 1929. medu politiĉkim strankama razvijala relativno slobodna politiĉka borba, ipak su na njihovu djelatnost i politiĉke odluke utjecali i ĉinitelji izvan njih. Bio je to prije svega dvor. Kralj Aleksandar nije podnosio ograniĉenja svoje vlasti, pa su tako parlamentarizam i višestranaĉje zasjenjeni kraljevim upletanjem u politiĉka kretanja u drţavi. U skladu sa svojim nacionalno-srpskim tradicijama, a s pomoću monopola monarhije, on je nastojao utjecati na sav politiĉki i gospodarski ţivot drţave, pa je raznim oblicima i zakulisnim potezima nametao svoju volju i vodećim politiĉkim strankama. Time je sve jasnije pokazivao da ţeli biti prvi i glavni gazda drţave. U vodstvima pojedinih većih stranaka kralj je imao svoje ljude od kojih je dobivao obavijesti o radu i politićkim planovima njihovih voda te je preko njih utjecao na stranaĉke odluke. Politiĉke stranke u jugoslavenskoj drţavi mogu se podijeliti na stare, predratne (tj. one koje su djelovale u razdoblju prije prvog svjetskog rata) i nove (koje su osnovane poslije stvaranja zajedniĉke
drţave). Prema teritorijalnoj rasprostranjenosti, bilo je stranaka koje su pokušavale djelovati na cijelom drţavnom prostoru, i onih koje su zadrţale regionalno znaĉenje. Takvo razredivanje svakako je ukljuĉivalo nacionalna obiljeţja. Samo je manji broj stranaka istupao s unitaristiĉkih pozicija i imao općejugoslavensko obiljeţje, pa je nastojao svoje organizacije proširiti na cijelo drţavno ozemlje. Većina je stranaĉkih formacija ipak djelovala na uţem, nacionalno zaokruţenom prostoru, pa su se stoga - s obzirom na cjelinu drţave - iskazivale kao regionalne. Unatoĉ teţnji nekih stranaka da u svom djelovanju obuhvate cijeli drţavni prostor, do 1929. (tj. do uspostave šestosijeĉanjske diktature) ni jedna nije postala općejugoslavenska. Iznimka je bila samo Komunistiĉka partija Jugoslavije, ali ona je nastupala s drugih (klasnih) pozicija i zbog prijelaza u ilegalu nije sudjelovala u javnom politiĉkom ţivotu. Valja uoĉiti još jednu znaĉajku politiĉkih stranaka u Kraljevini SHS (kasnije Kraljevini Jugoslaviji), a to je da se u znatnom broju tih stranaka iskazivao velik i gotovo presudan utjecaj voĊe. 102 Nerijetko, u praktiĉnom ponašanju i odlukama stranke više je vrijedilo stajalište njena predsjednika, nego sam program stranke. Zato su se neke stranke i nazivale po svojim vodama - Radićeva, Pribićevićeva, Pašićeva stranka, a njihove pristaše radićevci, pribićevićevci, pašićevci.


Tri glavne stranke - tri programa

Najjaĉa srbijanska politiĉka stranka bila je Narodna radikalna stranka. To joj je bio sluţbeni naziv, ali se u dnevnom politiĉkom ţivotu obiĉno nazivala samo Radikalna stranka. Osnovana 1881., bila je prva stranka u Srbiji s pisanim programom. Osnivaĉ joj je bio Adam Bogosavljević, a glavni ideolog i organizator Pera Todorović (obojica nekadašnji sljedbenici socijaliste Svetozara Markovića). Od 1903. do 1914. Radikalna je stranka bila stalno na vlasti u Srbiji, a tu je poziciju zadrţala i za vrijeme
prvog svjetskog rata. No tada u koaliciji sa Samostalnom radikalnom strankom na ĉelu s Ljubom Davidovićem. (Davidović se 1909. s manjom skupinom pristaša izdvojio iz matiĉne stranke i osnovao Samostalnu radikalnu stranku). U Kraljevini SHS radikali su pokušali proširiti svoj utjecaj i izvan Srbije na širi prostor nove drzave. Zato je vodstvo stranke istupalo s tezom da Kraljevina SHS nije nova, nego stara drţava, tj. proširena Srbija. Isticalo je da u toj drţavi Srbi ĉine maticu, pa su pozvani da tomdrţavom i upravljaju. Drţavu stvorenu 1918. pod nazivom Kraljevina SHS radikali su od poĉetka shvaćali kao veliku Srbiju. Iz takva stajališta proizašao je i temelj njihova programa - velikosrpski hegemonizam te cjelokupna njihova politika. Dominantan poloţaj u drţavi Radikalna je stranka osigurala Vidovdanskim ustavom. Centralistiĉko ustrojstvo drţave i koncentracija vlasti u Beogradu omogućili su radikalima preuzimanje vodećih mjesta u svim sferama drţavne uprave i javnog djelovanja. Svoju velikosrpsku politiku radikali su veoma ćesto prikrivali unitari-
stiĉkim frazama, što će jaĉe doći do izraţaja nakon uspostave šestosijeĉanjske diktature. No i tada je, zapravo, bilo rijeĉi o prikrivanju pravih namjera, a bit radikalske politike ostajala je uvijek ista, tj. velikosrpska. 103
Glavni je oslonac Radikalna stranka imala u srpskom seljaštvu. Ono je bilo njezina biraĉka osnova. Ipak se ne moţe svrstati u seljaĉke stranke, jer je njezino vodstvo, koje je kreiralo politiĉku orijentaciju, bilo mahom iz gradanskih krugova. Stranka je posebnu pozornost posvećivala Bosni i Hercegovini, organizirajući tamošnje Srbe. Lokalne radikalske organizacije osnivane su i u drugim dijelovima drţave, posebice tamo gdje je bilo srpskog stanovništva.37 No, rezultati su bili skromni. Predsjednik Radikalne stranke i njen glavni autoritet bio je Nikola Pašić. Realistiĉan, više nego obrazovan, spretan politiĉki kombinator, vodio je stranku sve do svoje smrti (1926). Poslije
Pašićeve smrti šef stranke je postao Aca Stanojević. Tada su se u stranci pojavile frakcije koje su se medusobno borile za vodstvo u drţavnoj politici. No sve su bile izrazito velikosrpske orijentacije. Mnogi videni radikali bili su umiješani u korupaonaške afere. Neki su radikali posebno bili bliski dvoru (ulazili su u tzv. dvorsku kamarilu) i pomagali su kralju Aleksandru u njegovu sve jaĉem miješanju u politiĉki ţivot zemlje. Demokratska stranka bila je nova politiĉka stranka koja je nastala udruţivanjem nekoliko razliĉitih predratnih stranaĉkih grupacija. Osnivaĉ i tvorac njezina programa bio je Svetozar Pri bićeviĉ. Njegova osnovna gledišta o novoj drţavi uvelike su se razlikovala od gledišta radikala. Smatrao je da je novoj drţavi potrebna jedna jaka drţavotvoma stranka koja će imati svoje organi- zacije na teritoriju cijele drţave. Ta stranka mora imati naglašen unitaristiĉki program. Prema Pribiĉevićevu mišljenju, sve su stare, stranke regionalne (ukljuĉujuĉi i Radikalnu stranku) i njihovi pro- grami ne odraţavaju potrebe nove drţave. Dana 15. veljaĉe 1919. Pribićević je odrţao veliki politiĉki zbor u Sarajevu; na njemu je trebalo osnovati novu stranku. Na zboru su se okupile Pribićevićeve
pristaše iz bivše Hrvatsko-srpske koalicije, skupine jugoslavensko-unitame orijentacije iz Vojvodine, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske (najviše iz Dalmacije koju su tada dijelom okupirali Talijani). U svom govoru Svetozar Pribićević objasnio je temeljni program nove stranke: unitarna jugoslavenska drţava s jedinstvenom centralistiĉki organiziranom upravom.
Bila je to verbalna potvrda njegove politĉke prakse kolu je kao ministar unutarnjih poslova provodio od prvog dana. Sve one koji su se toj formuli suprotstavljali proglasio je antidrţavnim elementima. Medutim, kada se pristupilo organiziranju nove stranke, Pribićević i njegovi sljedbenici primjetili su da su sastanku nazoĉni samo politiĉki ljudi iz tzv. preĉanskih krajeva, tj. iz zemalja koje su bile pod austrougarskom vlašću. Zato je odmah poduzeta akcija da se u novu stranku ukljuĉe i pristaše iz Srbije i Crne Gore, jer samo tako je stranka mogla biti općejugo-
37 U Hrvatskoj, gdje je medu Srbima većinu zadobio Svetozar Pribićević, radikali su svoja uporišta imati samo u Kninu i kninskoj okolici, te meĊu Srbima u juţnoj Dalmaciji. 105 slavenska. Uĉinjen je i pokušaj da se u novu stranku ukljuĉi i Radikalna stranka. No, to bi za radikale znaĉilo napuštanje njihova velikosrpskog programa i prihvaćanje jugounitarizma, kao i likvidaciju vlastite stranaĉke organizacije, na što oni nisu pristajali. Pribićeviĉevu pozivu odazvale su se tri male stranke iz bivše Kraljevine Srbije: Samostalna radikalna stranka (na ĉelu s Ljubom Davidovićem), Naprednjaĉka stranka (na ĉelu s Vojom Marinkovićem) i Liberalna stranka (na ĉelu s Vojom Veljkovićem). Na ĉelo stranke kojaa je dobila naziv Demokratska stranka Pri-
bićević je kao predsjednika ustoliĉio Ljubu Davidovića, smatrajući da će on (Davidović) kao Srbijanac bolje okupiti pristaše u Srbiji, nego on kao Srbin iz Hrvatske. Pribićević je ostao glavni ideolog i kreator politike nove stranke, pa je ona tako dobila dva šefa. Ubrzo se pokazalo da oni razliĉito gledaju na tekuće politiĉke prilike. Pribićević je provodio politiku ĉvrste ruke, dok je Davidović bio umjereniji i sklon pregovaranju s hrvatskom opozicijom. Zapravo, Pribiĉević je bio branitelj striktnog stranaĉkog programa, dok je Davidović bio više antiradikal kojemu je taktika bila vaţnija od programa. I Pribićević je ţelio potisnuti radikale, ali su mu tada radikali još bili potrebni kao saveznici u do- nošenju centralistiĉkog ustava.
Kako su se prorivnosti izmedu dva vodeća ĉovjeka Demokratske stranke sve više produbljivala, Svetozar Pribićević je u proljeĉe 1924. sa svojim sljedbenicima istupio iz stranke koju je sam osnovao i formirao novu pod nazivom Samostalna demokratska stranka. Iako se Pribićević zanosio mišlju da će ta stranka, koja i dalje zastupa unitarizam i centralizam kao temeljni program, postati jezgra općejugoslavenskog okupljanja, to se nije dogodilo, već je ona dobila podršku samo Srba u Hrvatskoj i postala njihov politiĉki predstavnik. Matiĉna Demokratska stranka, kojoj je na ĉelu ostao Davidović, od tada je samo srbijanska stranka koja se sve više priklanjala velikosrpstvu, ali ne u tako agresivnom obliku kao Radikalna stranka 38 38 U nekim za radikale nepovoljnim situacijama pomagali su im sudjelovanjem zajedno s njima u vladinim koalicijama. Tako su npr. sudjelovali u vladama Velje Vukićevića, kada je bio izvršen atentat na Stjepana Radiĉa, te u vladi Antona Korošca poslije atentata. 106 Kjuĉno mjesto u politiĉkom ţivotu Hrvatske, nakon njena ulaska u ugoslavensku drţavu imala je Hrvatska Republikanska seljaĉka stranka (HRSS), koja je u politiĉki ţivot nove drţave ušla pod svojim predratnim nazivom- Hrvatska puĉka seljaĉka stranka. Ta je stranka osnovana 1904g. pod vodstvom braće Antuna i Stjepana Radića. Njena programska osnova bila je: hrvatsko seljaštvo mora postati temelj politiĉke djelatnosti i glavni nositelj nacionalneborbe. Stranka je predviĊala postupno rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja, tako da u prvoj etapi ojaĉaju uloga i snaga hrvat- skog seljaštva u okviru postojećeg austro-ugarskog dualizma,a zatim da se na osnovi hrvatskog drţavnog prava utvrdi novi poloţaj Hrvatske u okviru Habsburške Monarhije njezinim pretva- ranjem u federativnu drţavu sa slavenskim obiljeţjem (koncep- 107 cija austroslavizma). U proljeće 1918. Stjepan Radić napušta tu koncepciju i prihvaća jugoslavizam, ali uz isticanje naĉela ravnopravnosti namda. Odbacujući akt ujedinjenja i monarhiju Radić mijenja naziv svoje stranke u Hrvatska republikanska seljaĉka stranka i traţi neutralnu hrvatsku seljaĉku mirotvornu republiku u granicama medunarodno priznatog teritorija nove jugoslavenske drţave. Na izborima za ustavotvornu skupštinu njegova je stranka dobila 50 zastupniĉkih mjesta, ali nije sudjelovala u njezinu radu. Radić je odluĉno ustao protiv centralistiĉkog ustroj- stva drţave i nametanja velikosrpske hegemonije. Po tom svom programu i praktiĉnom nastupanju HRSS se suprotstavila ostalim dvjema najvećim strankama - Radikalnoj i Demokratskoj. Voda i organizator HRSS, kreator i strateg njezine politiĉke djelatnosti bio je Stjepan Radić (njegov brat Antun umro je 1919. godine). On je cjelokupnoj stranaĉkoj aktivnosti dao jak osobni
biljeg. U svojim redovima stranka je u prvom razdoblju (do 1918. i u prvim godinama djelovanja u novoj drţavi) okupljala preteţno hrvatsko seljaštvo, što ju je i uĉinilo najjaĉom hrvatskom politiĉkom strankom.39 No, zbog svog nacionalnog programa postupno je privlaĉila u svoje redove i hrvatsko gradanstvo. Federalizam HRSS postao je izraz otpora sve jaĉem pritisku velikosrpskih krugova na Hrvatsku. Pridobivajući pristaše i u gradanskim slojevima hrvatskog društva - ne izmijenivši svoju seljaĉku osnovicu - stranka se postupno pretvarala u hrvatski nacionalni pokret.
Za politiĉko-stranaĉki ţivot jugoslavenske drţave izmedu dva rata karakteristiĉno je sukobljavanje triju velikih politiĉkih stranaka, što nije znaĉilo da se te stranke unatoĉ krupnim pro- gramskim razlikama povremeno nisu povezivale i stvarale politiĉke koalicije i zajedniĉke vlade. Istina, na vlasti je gotovo neprekidno bila Radikalna stranka, ali ona zbog postojanja i djelovanja još nekoliko većih stranaĉkih formacija nije mogla sama
Frontalni ulazak seljaštva u politiĉki ţivot Hrvatske po prvi put je uĉinio seljaštvo masovnom bazom biraĉkog tijela. Treba, naime, imati na umu da je u predrafiom razdoblju izbomo pravo u Hrvatskoj bilo uvjetovano izbomim cenzusom, što je seljake - mahom s usitnjenim posjedima - ostavljalo izvan politiĉkog ţivota, premda su ĉinili gotovo 4/5 ukupnog stanovništva. 108 osigurati skupštinsku većinu, pa je bila prisiljena stupati u saveze bilo s unitaristiĉldm, bilo s federalistiĉkim strankama. Bitno joj je bilo odrţanje na vlasti, da bi i tako, s pozicija vlasti, mogla provoditi svoj politiĉki pmgram. Dakako, u formiranju takvih koalicija neosporan je bio i utjecaj dvora, koji je iz pozadine usmjeravao drţavnu politiku na velikosrpskoj crti.


Ostale stranaĉke formacije

Osim triju velikih politiĉkih stranaka koje su igrale glavnu ulogu u meduratnoj jugoslavenskoj unutamjoj politici, bilo je još nekoliko stranaka koje zbog brojĉano ograniĉene biraĉke osnovi- ce nisu mogle u skupštinu dovesti velik broj poslanika, ali su ipak imale odreĊeno znaĉenje i ĉesto su u sastavljanju vladinih gamitura predstavljale jeziĉac na vagi. Pri tome, dakako, nisu bili vaţni njihovi programi i one su, kad im je to odgovaralo, podupirale i vlade s posve suprotnim orijentacijama od svojih. Slovenska narodna (ljudska) stranka (SNS) bila je vodeća politiĉka stranka u Sloveniji. Djelovala je i prije prvog svjetskog rata. Osnovana je još 1892. pod nazivom Katoliĉka narodna stranka, a 1905. preimenovana je u Slovensku narodnu stranku. Aktivno je sudjelovala u pripremanju i donošenju Svibanjske deklaracije. Njene se vode vrlo aktivno ukljuĉuju u proces nacionalne koncentracije 1918., koji je doveo do stvaranja Narodnog vijeća i Drţave Slovenaca, Hrvata i Srba. Njezin lider Anton Korošec, u funkciji predsjednika Vijeća, bio je na ĉelu te drţave. Nakon ujedinjenja Korošec je postao potpredsjednik prve zajedniĉke vlade. U bivšoj Habsburškoj Monarhiji stranka je vodila proaustrijsku politiku izrazito katoliĉke orijentacije. U Kraljevini SHS prihvaća novu dinastiju a u svojoj viziji jugoslavenstva zalaţe se za autonomni poloţaj Slovenije. Zbog toga nastupa anti- centralistiĉki, pa prilikom donošenja Vidovdanskog ustava napušta Ustavotvornu skupštinu. U politiĉkim suĉeljavanjima njene voĊe vješto iskorišĉuju hrvatsko-srpski spor i uspješnim mane- vriranjem, kao najjaĉa slovenska stranka, osiguravaju stvarnu slovensku posebnost u drţavi. Bez obzira na svoj autonomistiĉki stav.. 109 110 111 U Hrvatskoj su djelovale još dvije male politiĉke stranke. Hrvatska puĉka stranka okupljala je u svojim redovima gradanstvo religiozne orijentacije i katoliĉki kler. U svoj je program unijela kršćanska naĉela kao osnovu javnog ţivota. Naglašavala je posebnost hrvatske nacije i protivila se centralistiĉkom uredenju. Poslije izglasavanja Vidovdanskog ustava istupila je sa zahtjevom za njegovu reviziju i zalagala se za samoupravu općina, kotareva i pokrajina. Jaĉanjem Radićeve HRSS postupno je nestajala s politiĉke scene. Hrvatska stranka prava (frankovci) - iako je objavila svoje raspuštanje - ponovno se aktivirala poslije prvoprosinaĉkog akta i izrazila svoje neslaganje s ĉinom ujedinjenja. Povremeno je suradivala s Hrvatskom zajednicom i HRSS-om, ali sama nije imala znatnijeg udjela u politiĉkom ţivotu. Djelovala je protiv velikosrpske dominacije: iz njezinih je redova proizašla skupina oko Ante Pavelića, koja je u emigraciji radila na ostvarenju posve neovisne hrvatske drţave. Za politiĉki ţivot u Cmoj Gori od bitnog je znaĉenja podjela na bjelaše i zelenaše u danima stvaranja jugoslavenske drţave. U poĉetku tamo nije bilo formiranih politiĉkih stranaka. Tijekom 1919. i 1920. protivnici ujedinjenja vodili su oruţanu borbu protiv novog stanja. Bjelaško-zelenaški antagonizam postao je osnovica politiĉkog okupljanja. I dok su se bjelaši manje-više ukljuĉi- vali u stranke formirane izvan crnogorskog podruĉja (Radikalna i Demokratska stranka), zelenaši su djelovali kao politiĉki pokretI koji se postupno transformirao u politiĉku stranku. Naziv joj je
Cmogorska stranka, ali su njene pristaše u javnom politiĉkom ţivotu nazivani najĉešće crnogorski federalisti. Naime, osnova njihova programa bila je traţenje da Cma Gora bude jedna od federalnih jedinica jugoslavenske drţave. U tome se moţe uoĉiti i utjecaj drugih sredina. Tako je na oblikovanje programa crnogorskih federalista u poĉetku zasigumo utjecala umjerenija Hrvatska zajednica, ali se s vremenom stranka sve više vezivala uz radikalniji HRSS i njegova vodu Stjepana Radića. Najistaknutiji predstavnik cmogorskih federalista bio je dr. Sekula Drljević.
Jedina politiĉka stranka koja je imala svoje sjedište u Makedoniji bila je stranka pod nazivom Dţemijet. Okupljala je muslimansko stanovništvo pod vodstvom aga, begova i hodţa, koji su štitili svoje veleposjede. Poslije 1925. Dţemijet je išĉezao s poli- 112
tiĉke pozornice. Od nemakedonskih stranaka najveću aktivnost na tom podruĉju razvijale su Radikalna i Demokratska stranka, i to osobito prilikom izbora za skupštinu, kako bi prikupile što više glasova za svoje kandidate.