Svibanjska i Krfska deklaracija

Potkraj svibnja 1917. u Beĉu je zasjedalo Carevinsko vijeće (parlament austrijskog dijela Monarhije). U Vijeću su bili i zastupnici iz Slovenije, Istre i Dalmacije - zemalja koje su bile u austrijskoj polovici drţave. Oni su osnovali Jugoslavenski klub, kojemu je predsjednikom bio dr. Anton Korošec, a potpredsjednik dr. Matko Laginja.l5 Na zasjedanju Carevinskog vijeća 30. svibnja 1917. u ime Jugoslavenskog kluba Korošec je proĉitao deklaraciju kojom se traţi ujedinjenje svih zemalja Monarhije u kajima ţive Slovenci, Hrvati i Srbi u jedno samostalno drţavno tijelo »pod ţezlom habsburško-lotarinške dinastije«. Ta je deklaracija poznata pod nazivom Svibanjska deklaracija i njome su se narodni zastupnici iz juţnoslavenskih zemalja u austrijskom dijelu drţave u najvišem predstavniĉkom tijelu izjasnili za ostanak Juţnih Slavena u Habsburškoj Monarhiji, što nije bilo u skladu s pmgramom Jugoslavenskog odbora. Zato je Svibanjska deklaracija izazvala veliko nezadovoljstvo u redovima emigranata.
Kako Jugoslavenski odbor nije bio izabrano predstavniĉko tijelo, vaţno je pitanje bilo: ima li njegov program o stvaranju jugoslavenske drţave izvan Monarhije podršku domovinskih politiĉara. A oni - makar su predstavljali samo dio juţnoslavenskih zemalja u Monarhiji - svojom su se javnom izjavom u Carevinskom vijeću izjasnili za rješenje suprotno programu Odbora. To je bio udarac njegovu radu, posebice tvrdnji koju je Odbor iznosio silama Antante o teţnji juţnoslavenskih naroda za oslo- bodenjem od austrijske vlasti.
15 Klub su saĉinjavala 33 narodna zastupnika: 18 slovenskih klerikalaca• 2 slovenska liberala, 2 istarska hrvatska narodna ~slogaša«, 4 dalmatinska pravaša i 7 dalmatinskih liberala. 40 Medutim, bez obzira na sadrdţaj, koji je uistinu dezavuirao Jugoslavenski odbor, Svibanjska je deklaracija imala znaĉajnu ulogu u politiĉkom ţivotu Juţnih Slavena u Monarhiji. Deklaracija je potaknula politiĉka gibanja na jugu Monarhije upravo u trenutku kada je svjetski rat ulazio u završnicu. Rasprave o budućnosti juinoslavenskih zemalja pod austro-ugarskom vlašću poslije Svibanjske deklaracije (u drugoj polovici 1917.) znatno su intenzivnije, osobito kada su u zemlju stigle i vijesti o dogovoru Jugoslavenskog odbora i srpske vlade.
Kako je i zašto došlo do dogovora dviju do tada suprotstavljenih strana? Opća situacija u prvim mjesecima 1917. poĉela se višestruko mijenjati i objektivno je za Srbiju bila nepovoljna. U Rusiji (zaštitnici Srbije) veljaĉka je revolucija uklonila cara s vlasti, a nova privremena vlada, zaokupljena unutarnjim teškoćama, nije mogla Srbiji pruţati podršku kakvu joj je davao caristiĉki reţim. I ulazak u rat SAD (poĉetkom travnja 1917.) mogao je imati reperkusije na budućnost juţnoslavenskih zemalja. Naime, SAD nisu bile potpisnice Londonskog ugovora, po kojemu je juţni dio Dalmacije trebao pripasti Srbiji. Neizvjesna je bila i sudbina solunske fronte. Teškoće za srpsku vladu nastale su i gubljenjem ugleda srpske dinastije u vezi sa Solunskim procesom.16 Sve je to prisiljavalo Pašića da razgovara s predstavnicima Jugoslavenskog odbora, kako bi osigurao svoje pozicije u sluĉaju da do kraja rata kod saveznika prevlada jugoslavensko rješenje. Dogovor s Jugoslavenskim odborom u tako nepovoljnoj situaciji mogao je pomoći srpskoj vladi da vrati poljuljani ugled i donekle uĉvrsti svoj medunarodni poloţaj. Zato je poĉetkom svibnja 1917. Pašić uputio poziv Trumbiću da s ĉetiri ćlana Jugoslavenskog odbora dode na otok Krf »radi dogovora o svim pitanjima«. Trumbić i Jugoslavenski odbor imali su razloga da prihvate Pašićev poziv. Projekt o stvaranju zajedniĉke drţave, kako ga je zamislio Odbor, Srbija do tada nije prihvaćala, a postojao je i stalan strah od nagodbe talijanske i srpske vlade, što bi onemoguĉilo 16 Sudenje u Solunu grupi oficira iz tajne organizacije >>Ujedinjenje ili smrt« i pogubljenje njezina vode Dragutina Diatitrijevića-Apisa. Oficiri su bili optuţeni za navodno pripremanje atentata na regenta Aleksandra.
41 jugoslavensku drţavu i posebno pogodilo Hrvatsku. Politika ve likih sila, naroĉito u vezi s Austro-Ugarskom, zabrinjavala je ĉlanove Jugoslavenskog odbora. Brige su im zadavali i dogadaji u Monarhiji (smjena na carskom prijestolju i pokušaji mladoga cara Karla da izvuĉe zemlju iz unutamje krize i reorganizira Monarhije u smislu zadovoljavanja teţnji slavenskog dijela stanovništva). Eventualni dogovor sa srpskom vladom utro bi put za iznošenje jugoslavenskog pitanja pred Europu jaĉe nego do tada. Osim toga, razgovori su otvarali mogućnost da se sa srpskom stranom raspravi i pitanje unutarnjeg uredenja nove drţave, a to je ono pitanje koje je Trumbić prije - suprotstavljajući se Supilu - odbijao. Naime, tada (u proljeće 1917.) situacija je bila drugaĉija, a inicijativa za razgovore dolazila je od Srbije. Pašić je traţio raspravu »o svim pitanjima«, pa se u toj najavi moglo naći i uredenje drţave. Neposredni sporazum Jugoslavenskog odbora i srpske vlade i eventualno objavljivanje zajedniĉke deklaracije moglo je poduprijeti program emigranata i demantirati nepomirljivost interesa Srbije s interesima ostalih Juţnih Slavena, najviše s interesima Hrvata. Pri tome valja uoĉiti da je Pašićev po- loţaj ipak bio utoliko povoljniji, što obnova same Srbije u savezniĉkim planovima nikada nije dolazila u pitanje. Konferencija na Krfu trajala je od 15. lipnja do 20. srpnja 1917. lntenzivne rasprave, s mnogo dramatiĉnih trenutaka, dugo nisu obećavale povoljan ishod susreta. Raspravljalo se o raznim pitanjima (naziv drţave, dinastija, pismo, vjerske zajednice i dr.), a najviše sjednica bilo je posvećeno pitanju uredenja drţave, u kojemu su se dvije delegacije temeljito razilazile. Moguća su bila dva modela: federalistiĉki i centralistiĉki. Trumbić se zalagao za jedinstvo drţave prema vanjskom svijetu, ali za veći stupanj autonomije dijelova buduće drţave. Srpska je strana u novoj drţavi traţila centralistiĉko uredenje, koje bi joj omogućilo hegemoniju. Pašić je objašnjavao da federalizam nije moguć, jer je u Srba jako razvijen nacionalni osjećaj i ne bi pristali da se svi Srbi ne ujedine,
a federativni sustav im to ne bi omogućio. Pošto su se sloţili o stvaranju zajedniĉke drţave i u mnogim drugim pitanjima, zakljuĉeno je da će o uredenju buduće drţave odluĉiti Ustavotvoma skupština nakon ujedinjenja kvalificiranom većinom. Tekst dogovora, nazvan Krfska deklaracija potpisali su Pašić i Trumbić. Uspješnom završetku konferencije znatno je 42 43 pridonio Trumbić. Pristajući na odgodu dogovora o uredenju drţave, on se koncentrirao na dva za njega osnovna cilja: prvo, da srpska strana pristane na stvaranje zajedniĉke drţave i odbaci »etapno ujedinjavanje«, i drugo, da Srbija, s pozivanjem na potpisanu deklaraciju, zatraţi od saveznika da stvaranje jugoslavenske drţave ukljuĉe u svoje ratne ciljeve. Po svom sadrţaju Krfska je deklaracija bila kompromis. Ipak, Jugoslavenski ju je odbor smatrao vaţnim dokumentom kojim ostvaruje svoj program. Smatrao je da tom deklaracijom Pašić, zapravo, odstupa od svog »malog rješenja«, tj. od stvaranja velike Srbije. No, srpska je strana odmah razglasila da je to samo »manifestacijski akt«. Pašić se nije povlaĉio s crte velikosrpske politike, a sama deklaracija mu je ostavljala dovoljno prostora da se i u jugoslavenskoj drţavi na nju vrati.17 Za Krfsku se deklaraciju saznalo i u juţnoslavenskim zemljama pod austrougarskom vlašću (i to preko švicarskih novina). Kako se i u beĉkim vladajućim krugovima sve više pozomosti posvećivalo rješenju poloţaja potlaĉenih naroda, stvarala se politiĉka klima u kojoj je dolazila do izraţaja i odredena radikalizacija. Medu politiĉarima na jugu Monarhije Svibanjska se deklaracija iskazivala kao minimalni, a Krfska kao maksimalni program. Dakako, sve politiĉke snage u zemlji nisu imale isti odnos prema tim deklaracijama, što je poticalo proces diferencijacije, koji će se zaoštriti u 1918.