Ustavni polzaj kralja

Naĉelo podjele vlasti u Vidovdanskom ustavu demantirano je odredbama koje reguliraju ovlasti kralja u zakonodavnoj, upravnoj i sudskoj sferi vlasti. Te su odredbe takve da se doista moţe govoriti o stvarnom jedinstvu, a ne o trodiobi vlasti. To potvrduju odredbe koje propisuju drţavnu organizaciju i funkcioniranje drţavne vlasti, a kojima je kralj dobio suviše velike ovlasti. Tako ustav propisuje - kako je već reĉeno - da zakonodavnu vlast »vrše kralj i Narodna skupština zajedniĉki«.
Evo kako je to »zajedniĉko vršenje vlasti« funkcioniralo: kralju je dano pravo da raspisuje izbore, saziva Narodnu skupštinu (na redovno ili izvanredno zasjedanje) te da je zakljuĉuje i raspušta. Kralj, dakle, moţe raspustiti skupštinu kadgod ocijeni da mu njezin sastav ne odgovara. Kralj ima i pravo zakonodavne inicijative i to tako da preko vlade ili pojedinih ministarstava 97 upućuje skupštini svoje zakonske prijedloge. Tek njegovom sankcijom zakonskih prijedloga koje parlament usvoji, ti prijedlozi postaju zakoni. Praktiĉki je to znaĉilo da je kralj imao pravo veta na zakone, budući da je mogao uskratiti potvrdu nekom zakonu bez obzira na to što ga je Skupština prihvatila i izglasala. Najzad, kralj proglašuje zakone i tek tada oni postaju obvezatni. Prema svim tim zakonodavnim ovlastima kralj je, zapravo, bio prvi zakonodavni ĉinitelj. Kralj je imao veliku vlast i u upravi. Prema parlamentarnom sustavu, vlada je izvršni organ vlasti, a formira je jedna (većinska) stranka ili više njih u koaliciji, osiguravajući tako podršku većine u Narodnoj skupštini. No, prema Vidovdanskom ustavu, vlada je odgovorna kralju i Narodnoj skupštiru, što je omogućilo kralju da se upleće u rad vlade i da ih obara. Kralj imenuje predsjednika vlade i odobrava listu rninistara koju mu predsjednik predloţi. Tako su u praksi vlade ovisile o kraljevoj volji, pa je 98 njihova odgovornost prema skupštini sve više slabila, a jaĉala ona prema kralju.36 Kraljeva je osoba bila nepovrediva. Njega se ne moţe pozvati na odgovonnost, niti on moţe biti tuţen za svoje politiĉke ĉine. Za njih odgovara vlada, odnosno resorni ministri koji supotpisuju pojedine kraljeve akte iz svoje nadleţnosti U sudskim ovlastima vaţno je da je kralj postavljao suce, birajući ih medu kandidatima koje je predlagalo posebno tijelo. Inaĉe, svi su suci uţivali stalnost. Prema ustavu, kralj je bio vrhovni zapovjednik oruţanih snaga drţave, on navješćuje rat i zakljuĉuje mir. On predstavlja drţavu u svim odnosima s drugim drţavama. Znaĉenje Vidovdanskog ustava
Tvorci Vidovdanskog ustava namijenili su mu zadatak da konsolidira i pravno uĉvrsti stanje koje je stvoreno na samam poĉetku drţave. U tom prethodnom razdoblju srpski su politiĉki krugovi s monarhom na ĉelu već ostvarili svoju prevlast, pa im je još samo trebala pravna potvrda. Vidovdanskim su to ustavom stvamo uspjeli postići. Taj je ustav znatno pridonio jaĉanju velikosrpskih pozicija u zemlji i inozemstvu, a posebno se iskazao kao dragocjeno uporište u borbi srpske politike protiv svih pokušaja ostvarivanja nacionalne ravnopravnosti, ma gdje se oni pojavili.
S druge strane, valja uoĉiti da je Vidovdanski ustav nastao u vrijeme kada su opće medunarodne okolnosti išle na ruku velikosrpskim hegemonistima. Od samog postanka jugoslavenske drţave velike sile su bile sklone srpskim politiĉarima i srpskom vladaru te su u uvoĊenju centralistiĉko ureĊenja vidjele izvor snage njima privrţene strane, što je imalo za njih posebnu vaţnost s obzirom na cijelo balkansko podruĉje. 36 Od 23 vladine krize izmedu 1918. i 1929. Narodna skupština je izazvala samo dvije uskraĉujući vladi povjerenje. Ostale je izazvao kralj, odnosno vlade su odstupile na njegov zahtjev. 99 Medutim, kolikogod je Vidovdanski ustav u izvjesnom smislu konsolidirao unutamju situaciju i dokrajĉio bezustavni provizorij, toliko je od prvog trenutka u sebi nosio i klice slabosti. Svojim odredbama o ustrojstvu centralistiĉke vlasti koja je utirala put velikosrpskom hegemonizmu, ustav je izazvao odluĉno protivljenje i suprotstavljanje anticentralistiĉkih snaga. Treba uoĉiti da u trenutku izglasavanja ustava u skupštinskoj dvorani gotovo nije bilo hrvatskih i slovenskih zastupnika, pa je on prihvaćen voljom srpskih zastupnika i uz pomoć potkupljenih skupina, što je vodilo u sve zaoštreniju krizu.